Anselm Gruen - Anđeo predanosti

S njemačkog preveo i pripremio: fra Ivo Jurišić

Petak, 19. studenog 2010.

Predati se prvotno zvuči veoma pasivno i bezvoljno. Kome ne uspijeva da svoj život aktivno oblikuje i uzme ga u svoje ruke, taj se jednostavno prepušta sudbini. On odustaje od svega.

Pa ipak anđeo predanosti sigurno nas ne želi dovesti u takvo stanje. On namjerava nešto drugo. Predati se ili prepustiti se znači zapravo upustiti se u nešto s nekim.

Tko se prepušta životu on se upušta u život i u životno gibanje. On se ne suzdržava, on se ne zatvara grčevito u samoga sebe, nego se prepušta tijeku života. Tako u njemu može nešto oživjeti i procvjetati.

„Prepustiti se“ suprotnost je od „čvrsto se držati nečega“. Mnogi se čvrsto drže svoga imagea, slike koju su o sebi stvorili pred drugima. Drugi se grčevito drže svojih navika, svoga posjeda, svoga ugleda, svojih uspjeha.

Anđeo predanosti želi te uputiti u umijeće nevezanja, da se prepustiš životu i najposlije Bogu.

Mogu se prepustiti samo ako vjerujem da neću pasti u ruke nečije samovolje već da se prepuštam anđelu koji mi misli dobro.

Tko se prepusti svome anđelu on postaje slobodan od nepotrebnih briga s kojima se danas mnogi mrcvare. On se oslobađa od robovanja samome sebi, svome zdravlju i svome uspjehu.

U ovome držanju predanosti ne krije se samo povjerenje nego i velika nutarnja sloboda također. Ako ne moram sve postići sam, ako se jednostavno predam Bogu s povjerenjem da će se on brinuti za mene, onda sam slobodan od svih svojih ukočenosti i oslanjanja isključivo na sebe.

Anđeo predanosti hoće te ohrabriti na povjerenje da se prepustiš i nekome čovjeku. Mnoga prijateljstva kao i mnogi brakovi danas propadaju jer svatko drži samo do sebe, jer se svatko boji predati drugome. Strah je to od gubitka vlastite slobode, strah da bi drugi mogao činiti s tobom što hoće, strah da ću biti izručen njegovoj samovolji i najposlije njegovoj pakosti.

Ali bez ove predanosti ne može uspjeti nikakav odnos. Bez ove predanosti svatko sa zebnjom i svom snagom nastoji kontrolirati svoje emocije, svoje riječi i postupke, ali i da ne dospije nikome u ruke. Samo onda je nemoguć rast bilo kakvoga povjerenja. Onda ni drugi uopće ne može pokazati da bi sa mnom dobro postupao, da ne bi zlorabio moje povjerenje.

Predati se ne znači da se ja sam sebe odričem, da sebe niječem. Mogu se predati drugome samo ako sam u doticaju sam sa sobom, ako znam tko sam.

No isto tako u svakome predanju sebe postoji i rizik. Iskačem iz sigurnosti koju mi dariva moje pripijanje uza se i prepuštam se volji drugoga.

To može uspjeti samo ako ja znam da taj drugi nije đavao-sotona nego anđeo koji me dočekuje u naručje i nosi, koji mi misli dobro.

Mnogi ljudi misle da moraju sve sami uraditi, da se moraju jako truditi kako bi napredovali i ostvarili svoje ideale. Veoma se naprežu činiti dobro, ali bilo kada shvate da ne mogu postići sve što žele.

Koliko god bili odlučni, nikada neće ostvariti sve svoje namjere. Neprestano će se suočavati s realnošću svoje nemoći, sa svojom manjkavošću.

Znači tu treba otvoriti ruke i prepustiti se anđelu kojega mi je Bog poslao da bi moj život uspio. To nije ravnodušnost nego je to sloboda.

Ne moram baš sve postići što bih želio jer je to samo izraz mojega vlastitog častoljublja a ni blizu Božje volje.

Kada u meditaciji sjednem pred Boga i ispružim mu svoje prazne ruke tada osjetim ovu slobodu koja izlazi iz ove predanosti.

Puštam se da uronim u Boga jer znam da će me držati, da u njegovim dobrim rukama smijem jednostavno biti što jesam.

To je ono što vjeru u biti čini kršćanskom: iskustvo „slobode za koju nas Krist oslobodi“.